Sve češće u zadnje vrijeme čujemo riječ “reaktivnost” kod pasa. Šta Što je zapravo reaktivnost? Reaktivan pas je onaj koji pretjerano reagira na određene podražaje ili situacije. Psu treba vremena da se oporavi od takvih situacija. Reaktivnost nije isto što i agresija. Pas može biti reaktivan, odnosno reagirati, na širok spektar okidača. Okidač je ono što povlači psa da reagira, ono što uzrokuje reakciju. Kada pas izađe iz svoje sigurne zone tada počinje pokazivati znakove nelagode. Onaj tren kada je postao reaktivan (lajanje, povlačenje prema okidaču, režanje, možda čak i napadanje, dok će neki htjeti pobjeći i sakriti se od okidača) znači da je prešao svoj prag tolerancije. To se događa onda kada se pas nađe preblizu okidaču. Okidač može biti nama trivijalna stvar, kao što je kanta za smeće ili vreća nasred puta, no to ne znači da je i psu trivijalna. Često su “okidači” npr. Ljudi koji nose šešir ili sunčane naočale, zatim muškarci s bradama ili kapuljačama. Okidač može biti i određeni tip osobe, kao npr. Visoka mršava žena koja nosi kišobran. To NE znači da je pas bio zlostavljan u štenećim danima od takve osobe, to samo znači da u njemu takav “oblik”, odnosno “lik” izaziva nelagodu. Reaktivnost često izgleda kao agresija, ali je zapravo potpuno drugačiji oblik ponašanja.
KAKO NASTAJE REAKTIVNOST? Reaktivnost se stvara u ranijim danima, kada je pas mlad. Razlog tome često je nedostatak socijalizacije u prvim tjednima života. Reaktivnost se, kao ponašanje, može i kopirati od drugih pasa. Štenci uče od majke i ostalih pasa u domaćinstvu. Genetika je također čest uzrok takvom ponašanju, ali i traume kod pasa. Osim navedenih, uzrok reaktivnog ponašanja kod pasa nerijetko su vlasnici. Važno je naglasiti da to nikako ne znači da vlasnici imaju loše namjere, radi se samo o tome da vlasnici često ne znaju da svojim postupcima i ponašanjem nesvjesno podupiru i podržavaju reaktivno ponašanje svojih pasa.
ZAŠTO NEKI PSI REAGIRAJU JAČE OD DRUGIH?
STRAH – tijekom odrastanja psi se upoznaju sa strahom. Ovisno o tome kako ih naučimo da se nose sa strahom, oni će izrasti u stabilnog, samopouzdanog psa ili u plašljivo stvorenje. Ne treba zanemariti genetiku koja je jednako važna i zbog koje su često neki psi strašljivi, no na vlasnicima je da učine sve što je u njihovoj moći. Poanta je da ih naučimo kako se nositi sa strahovima. Prvo suočavanje sa strahovima se događa od 8. do 11. tjedna psećeg života. U tom razdoblju štene kreira sliku na način da uz stvar koja ga je preplašila veže i mirise i zvukove koji su bili prisutni u tom određenom trenutku. Zašto se mnogo pasa boji izlaziti vani po mraku? Odgovor je jednostavan. Petarde. Pas noć, odnosno mrak, veže uz miris baruta i zvuk petardi. U periodu između 6. i 14. mjeseca pas postaje svjestan sebe i okoline te je normalno da je sramežljiv pri upoznavanju novih stvari i ljudi. U ovim je situacijama ključno da vlasnici postupe pravilno, da psa ne naguravaju na nešto što ne želi, da mu omoguće da sam priđe nepoznatoj osobi u trenutku kada je spreman na to, da ga ne tjeraju na igru ako to ne želi. Potrebno je da smo psu potpora. U vremenu oko 4. mjeseca pas stvara instinkt za Fight or Flight reakciju (borba ili bijeg).
Primjer – na vrata vam dolazi susjed. Muškarac s kapuljačom. Pas ga uoči. Uzmakne. Jedan od najčešćih slučajeva koji se tada događa jest da susjed krene prema psu, naginjući se i pružajući psu dlan da ga ponjuši. Susjed ima dobre namjere. Želi psiću pokazati da ga se ne treba bojati, da mu nije prijetnja No psić to ne vidi na isti način, upravo suprotno, doživljava ga kao prijetnju. Adrenalin raste i pas je stjeran u kut. Nema gdje. Ima dvije opcije – pobjeći ili se boriti. Ako pas nema gdje pobjeći, kreće se boriti. Počinje režati, lajati, skakati. Susjed se brzo povlači. Sljedeći put kada pas vidi istog susjeda na vratima odmah se kreće boriti, jer je prvi put dobio što je htio. Vlasnik nije odreagirao kako treba. Pas je zaključio da će lajanjem i režanjem dobiti što želi. Što napraviti u ovoj situaciji? Najprije, vlasnik treba promatrati svog psa. Primijetiti da pas uzmiče od susjeda te susjedu objasniti da pusti psa da mu priđe sam, onda kada se opusti. Ne treba ga maziti, samo pustiti psa da ga ponjuši te da sam odluči što dalje. Poželi li se pas maziti, on će jasno dati do znanja, a ako ne želi, otići će na svoje mjesto. To ne znači da pas nije prijateljski nastrojen već mu samo treba malo više vremena da upozna susjeda. Također, mnogo ljudi pri upoznavanju vežu psa te ga dovedu do osobe koju žele upoznati, da pritom ne gledaju znakove koje pas pokazuje. Npr. Pas pokazuje znakove nervoze jer se osjeća ugroženim na uzici i dovodi se u istu situaciju – borba ili bijeg. U ovoj se situaciji događaju dvije stvari. Prva je da pas nauči da lajanjem i režanjem rješava problem a druga je da mu uzica nije "prijatelj" već nešto što ga ograničava i ugrožava. To ne znači da pse treba puštati da slobodno šeću gradom već im uzicu treba prikazati kao pozitivnu stvar.
SOCIJALIZACIJA– Psi su društvena bića. Odrastaju sa svojom braćom i sestrama te se oslanjaju na ljude. Ne vole biti sami i nisu za to stvoreni. Stoga treba paziti u tom segmentu. Društvenom izolacijom možemo jako naškoditi psu. Prvenstveno je problem što nemaju od koga učiti a psi se uzdaju u vodstvo (da im se pokaže što i kako treba). Ako psa duži vremenski period ostavljamo samog, a nismo ga naučili kako se s tim nositi, pas se tada može početi ponašati na svakakve načine kako bi se zabavio, npr. hvatati svoj rep ili sjenu, (a može i i namještaj početi “uređivati”), što je problematično jer takvo ponašanje često postane opsesivno. Dugotrajna socijalna izolacija kod pasa može dovesti do toga da pas prestane jesti i piti te da se s vremenom i razboli. U nedostatku socijalizacije pati i samopouzdanje kod psa te se njegovi strahovi pogoršavaju a reaktivnost raste.
ŠTANCANJE PASA – ovo je, prema mom mišljenju, jedan od većih razloga za reaktivnost kod pasa u današnje vrijeme. Psi se uzgajaju jedino zbog prihoda. Drže se u nehumanim uvjetima. Majka je u takvoj situaciji pod konstantnim stresom, što prenosi na fetus. Štenci su već rođeni s predispozicijom za reaktivnost, a ne pomažu ni uvjeti u kojima štenci borave. Imunitet im je oslabljen te je organizam podložan bolestima i ne može se boriti sa stresom. Stres je glavni uzrok reaktivnog ponašanja. Ukoliko je psa na svijet dovela majka koja je tijekom trudnoće bila pod stresom te je štene kasnije odrastalo u sličnim uvjetima..reaktivnost je logična za očekivati.
PAS JE POSTAO VEĆ REAKTIVAN. ŠTO SADA? Moj prvi savjet jest kontaktirati stručnjaka. Svaki pas je individua i svakom se treba pristupiti drugačije. Ono što vam mogu savjetovati je sljedeće – kada je pas već počeo reagirati na podražaj, jedino što možete učiniti u tom slučaju jest da nastavite hodati ili promijenite smjer. Pas je već ušao u crveno i vi ste mu u tom trenu nebitni. Da biste mu bili bitni njegov fokus treba biti na vama. Morate ga držati ispod okidača. Tajming je presudan u takvim situacijama. Ako mislite da bi mogao na nešto odreagirati, odvratite mu pažnju i NAGRADITE psa! Ne mogu dovoljno naglasiti važnost i pozitivne učinke nagrade. I pohvala je u redu, no hrana je psu na prvom mjestu, naročito u početku dok ne izgradite odnos sa psom. Ako se borite s reaktivnim uvijek ali uvijek nosite hranu sa sobom.